Od svih ponašanja na osnovu kojih se razlikujemo od ostatka životinjskog svijeta, jedno može da bude prilično zabrinjavajuće tokom epidemije neke bolesti.
Mi smo među rijetkim vrstama poznatim po tome da se dodirujemo po licu a da toga nismo ni svjesni. A to pomaže u širenju bolesti kao što je novi koronavirus (Covid-19).
Zašto to radimo i kako možemo da smanjimo to nesvjesno ponašanje?
„Festival pipkanja“
Svi dodirujemo lice sa fascinantnom učestalošću. Posmatračka studija iz 2015. godine koja je analizirala studente medicine u Australiji pokazala je da čak ni oni nisu mogli protiv toga.
Možda bi studenti medicine trebalo da su svjesniji opasnosti od drugih, ali su oni i dalje posezali za svojim licima ne manje od 23 puta po satu, što je uključivalo česte kontakte sa ustima, nosom i očima.
Zvanična tijela javnog zdravlja i profesionalci, uključujući Svjetsku zdravstvenu organizaciju (SZO), kažu da je ovaj „festival pipkanja“ veoma opasan.
Savjeti u vezi sa Covid-19 najčešće ističu važnost mirovanja ruku, koliko god mi vodili računa o tome da ih peremo.
Zašto to radimo?
Ljudi i neki primati ne mogu protiv toga čini se – a to ima veze s načinom na koji smo se razvili.
I dok većina vrsta dodiruje lica kao vježbu čišćenja ili kao način da otjeraju razne dosadne štetočine, mi i neki primati radimo to i iz raznih drugih razloga.
Ponekad to djeluje kao mehanizam umirivanja, prema Dacheru Keltneru, profesoru psihologije na kalifornijskom Univerzitetu u Berkliju, SAD, a u nekim drugim prilikama koristimo pipkanje lica nesvjesno da bismo flertovali ili kao „zavjesa na sceni, da zatvorimo jedan čin društvene drame i uđemo u sljedeći.“
Drugi stručnjaci za bihevioralnu nauku zaključili su da je dodirivanje samog sebe način da pomognemo pri kontrolisanju emocija i našeg raspona pažnje.
Martin Grunwald, njemački psiholog i profesor na Univerzitetu u Leipzigu, kaže da je to „fundamentalno ponašanje naše vrste“.
„Dodirivanje samog sebe su samo-regulišući pokreti koji obično ne služe za komunikaciju i često se obavljaju sa malo ili bez imalo svjesnosti“, rekao je Grunwald za BBC.
„Oni igraju ključnu ulogu u svim kognitivnim i emocionalnim procesima. Oni se dešavaju kod svih ljudi“, dodao je profesor, koji je autor knjige iz 2017. godine pod naslovom „Homo Haptikus: Zašto ne možemo da živimo bez čula dodira“.
Problem sa dodirivanjem samog sebe je taj što naše oči, nos i usta predstavljaju vrata za svaku vrstu „gadosti“ koje ulaze u naš organizam.
Covid-19 se, na primjer, prenosi sa osobe na osobu preko kapljica iz nosa ili usta koje otpušta zaraženi pojedinac. Ali mi možemo i da se zarazimo nakon što dodirnemo predmete ili površine koje su bile u kontaktu sa virusom.
I dok eksperti i dalje proučavaju ovu novu vrstu, koronavirusi su poznati po tome da su otporni, a neki su uspijevali da prežive na površinama čak devet dana.
Izdržljivost
Ova izdržljivost čini opasnu kombinaciju sa našim dodirivanjem lica.
Tim sastavljen od američkih i brazilskih istraživača je 2012. godine otkrio je da je uzorak nasumično odabranih ljudi dodirivao površine u javnom prostoru više od tri puta na svaki sat.
Takođe su posezali za ustima i nosom „oko 3,6 puta na svaki sat“. To je mnogo manje od stope od 23 puta na sat za australijske studente medicine, možda zato što su oni posmatrani dok su sjedili na predavanjima, umjesto napolju gdje ima mnogo više toga što bi moglo da im odvrati pažnju.
Za neke zdravstvene stručnjake, ova sklonost ka dodirivanju sebe jača je motivacija za korištenje maski za lice kao sredstvo zaštite protiv virusa nego samo radi nošenja kao filtera.
„Nošenje maske može da smanji sklonost ljudi ka dodirivanju lica, što je veliki izvor zaraze bez odgovarajuće higijene ruku“, objasnio je Stephen Griffin, profesor sa Univerziteta u Leedsu.
Koje korake možemo da preduzmemo?
Ali koje korake možemo da preduzmemo da makar smanjimo učestalost kojom dodirujemo naša lica?
Bihevioralni naučnik Michael Hallsworth, profesor sa Univerziteta Kolumbija, koji je radio kao savjetnik za britansku vladu pod premijerom Davidom Cameronom, objašnjavao je da je zaista teško taj savjet pretočiti u praksu.
„Reći ljudima da ne rade nešto što se dešava nesvjesno klasičan je problem“, rekao je on za BBC.
„Mnogo je lakše reći ljudima da peru ruke češće nego ih navesti da rjeđe dodiruju lice. Nećete imati uspjeha ako nekom samo kažete ‘ne radi nesvjesnu stvar’.“
Hallsworth, međutim, vjeruje da postoje izvjesne tehnike „gurkanja“ koje mogu da pomognu. Jedna od njih je da postanemo svjesniji koliko često dodirujemo lice.
„Kad se radi o fizičkoj potrebi, kao što je svrab, na primjer, možemo da nađemo neku zamjenu u ponašanju. Koristite nadlakticu. Smanjujete rizik, čak i ako to nije idealno rešenje.“
Prepoznavanje okidača
Bihevioralni stručnjak takođe preporučuje da pokušamo da shvatimo zašto se dodirujemo.
„Ukoliko prepoznamo situacije koje pokreću dodirivanje, možemo nešto da uradimo po tom pitanju“, objasnio je Hallsworth.
„Ljudi koji dodiruju oči mogu da nose sunčane naočale. Ili samo da sjednu na ruke kad osjete da bi moglo da uslijedi dodirivanje.“
Možemo da pribjegnemo i metodama koje će dati našim rukama nešto da se zanimaju – fidget spinner ili lopte za stres, na primjer – naročito u onim trenucima kad su nam palčevi dokoni.
Ali oni onda moraju često da se dezinfikuju.
„Bilješke za samog sebe“ koje nas podsjećaju da ne dodirujemo lice takođe mogu biti od pomoći.
„Ukoliko neko zna da je sklon kompulzivnom ponašanju, može da zamoli prijatelje ili rodbinu da ih upozoravaju“, predložio je Michael Hallsworth.
Šta je sa nošenjem rukavica kao podsjetnikom? To je loša ideja ukoliko se ne peru ili ne mijenjaju onoliko često koliko i pranje ruku – inače će i one onda biti kontaminirana površina.
Dobro staro pranje ruku postiže mnogo toga
Kad se sve sabere i oduzme, ništa ne može da zamijeni važnost redovnog pranja ruku i dodatnog posvećivanja pažnje higijeni.
„Ne moramo da čekamo vakcine i lijekove“, rekao je generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Adhanom Ghebreyesus.
„Ovo su stvari koje svaki pojedinac može da uradi već danas da bi zaštitio sebe i druge“, dodao je doktor Tedros.
Izvor: BBC
