Vrhunski naučnik i epidemiolog Igor Rudan za Index.hr je napisao opširan tekst u kojem odgovara na 20 ključnih i aktualnih pitanja o koronavirusu. Rudan je član Kraljevskog društva u Edinburghu i pokretač Škole za 21. stoljeće.

„U ovom tekstu skupio sam pitanja za koja vidim da najčešće dovode do nerazumijevanja ili izazivaju određenu zbunjenost u vezi s novom pandemijom COVID-19. Na sve njih ponudio sam odgovore iz perspektive znanstvenika koji se ovim područjem na međunarodnoj razini bavi već dva desetljeća. Moji odgovori nastoje ponuditi gledište koje je znanstveno utemeljeno na podacima koji trenutno postoje o ovoj pandemiji, kao i na iskustvu prethodnih epidemija i pandemija uzrokovanih respiratornim virusima.

Međutim, želio bih naglasiti kako u vezi s novom pandemijom COVID-19 i dalje postoji niz nejasnoća i da znanstvenici pažljivo prate njezin razvoj te prikupljaju nove dokaze, zbog čega je ovu pandemiju potrebno ozbiljno shvatiti i pridržavati se svih uputa javno-zdravstvenih stručnjaka. U slučaju pogoršanja situacije treba biti spreman i na preventivne javno-zdravstvene mjere poput izbjegavanja javnih okupljanja i kućnih karantena.

  1. Je li ovo jedna od “onih” zaraznih bolesti, koja će nas desetkovati i koju će povijest pamtiti?

Povijest roda Homo i desetak ljudskih vrsta za koje danas znamo zahvaljujući iskopinama bila je određena borbom sa zaraznim bolestima. Vjerojatno su vrste ljudi kojih danas više nema izumrle značajnim dijelom zbog širenja zaraznih bolesti. Treba biti sretan što više ne živimo u vremenima kada su se događale velike epidemije i pandemije koje su desetkovale i našu vrstu. Golem broj ljudi umirao je tijekom povijesti u dječjoj ili mlađoj životnoj dobi.

Najteže srednjovjekovne zaraze ubijale su i do svaku treću osobu, a prije otkrića mikroskopa ljudi nisu ni mogli znati zašto im se to događa. Nitko nije mislio da bi sićušni, nevidljivi, živi mikrobi mogli izazivati te bolesti. Ljudi su pretpostavljali da ih je stigla neka nebeska kazna za njihove grijehe. Trebamo, stoga, biti sretni jer živimo u doba ovakvog napretka znanosti i medicine. Od 1940. godine smo dobar dio bakterijskih bolesti počeli kontrolirati antibioticima, a od 1960. i brojne virusne i bakterijske bolesti cjepivima. Na žalost, nemamo cjepivo za sve zarazne bolesti. Kao što vidimo u primjeru ove pandemije, novi virusi nastavljaju skakati s drugih vrsta na nas jer povijest nije završila pojavom naše generacije, nego se nastavlja.

  1. Je li znanost mogla očekivati pandemiju COVID-19?

Mogla je, jer je ovo već sedmi koronavirus koji se nastoji udomaćiti u ljudskoj populaciji, nastojeći nam se prilagoditi i koristiti nas kao svoj rezervoar. Naime, mi postojimo zajedno na malom plavo-smeđem planetu u golemom tamnom svemiru. Dijelimo ga s još desetak milijuna drugih vrsta. Sve one nastoje preživjeti do daljnjega. Više od 99% svih vrsta koje su ikada postojale na Zemlji nije uspjelo preživjeti do danas. Zato i virusi moraju stalno skakati na nove vrste i širiti svoje rezervoare u kojima obitavaju. Pritom moraju birati pobjedničke vrste jer samostalno se ne mogu razmnožavati. Opstanak im ovisi o preživljavanju vrste koja im je rezervoar.

Ljudi su trenutno zanimljiv potencijalni virusni rezervoar. Brzo se širimo i množimo – s oko milijardu i pol jedinki narasli smo na oko sedam i pol milijardi samo u posljednjih 130 godina. Pritom prodiremo svima u teritorij, krčimo šume, isušujemo močvare, lovimo iz razonode, smanjujemo ukupnu bioraznolikost, drugima otežavamo preživljavanje, dok nas ima sve više. Srećom po sve nas, prva četiri koronavirusa koja su se prilagodila ljudima bili su tek uzročnici običnih prehlada. Nitko ih nije smatrao ozbiljnom prijetnjom javnom zdravstvu.

  1. Jesu li SARS i MERS bili ozbiljna prijetnja?

SARS (teški akutni respiratorni sindrom) i MERS (bliskoistočni akutni respiratorni sindrom) bili su stvarno i veliko iznenađenje za znanstvenike i stručnjake. Naime, radilo se o respiratornim virusima iz porodice koronavirusa, petom i šestom koji su uspjeli prijeći na ljude. Iznenađujuće je bilo što su, umjesto prehlade, mogli izazvati vrlo teške upale pluća sa smrtnim ishodom. Uz to, stopa umiranja među zaraženima kod obje bolesti bila je doista zastrašujuća. Obje su mogle izazvati užasan pomor ljudi da su se, kojim slučajem, proširile na cjelokupno svjetsko stanovništvo.

Koronavirus koji je uzrokovao SARS svoj je rezervoar imao u šišmišima, koji zimi hiberniraju u pećinama. Tada ih nitko ne lovi i ne konzumira. No on je uspio skočiti na životinju iz porodice mačaka, cibetku. S cibetke je zatim uspio zaraziti i čovjeka, jednog farmera u pokrajini Guangdong, krajem 2002. godine. SARS se zatim proširio u više od 20 država i zarazio više od 8000 osoba, a među njima je umrla svaka deseta osoba kod koje je potvrđena zaraza. Bio je to peti ljudski koronavirus, ali prvi koji je mogao ubiti ljude.

Desetak godina kasnije, 2012. godine, u Saudijskoj Arabiji pojavio se koronavirus MERS. On je na ljude prešao s deva u pustinji. Također se proširio na više od 20 država, a zarazio je oko 2500 ljudi i svaka treća zaražena osoba je umrla. Dakle, MERS je imao doista zastrašujuću stopu smrtnosti. Pojava MERS-a pokazala nam je da SARS nije bio neki izolirani incident s koronavirusom na koji možemo zaboraviti, nego da su koronavirusi postali naš najvažniji potencijalni neprijatelj. Da su se SARS ili MERS proširili svijetom i zarazili milijarde ljudi, bila bi to doista katastrofa kakva se ne pamti u proteklom stoljeću ili dva, tj. ono što se u popularnoj kulturi naziva “zombi-apokalipsom”.

  1. Kako smo se MERS-a i SARS-a uspjeli toliko brzo riješiti s obzirom na to da su bili toliko opasni?

U ta smo dva slučaja, zapravo, imali dosta sreće. Naime, sasvim novi virus koji pokušava skočiti na ljudsku vrstu može se među ljudima širiti na tri osnovna načina. O tim načinima ovisi naša sposobnost da mjerama epidemiološkog nadzora suzbijemo epidemiju. Nakon što virus uđe u ljudski organizam, on se počinje razmnožavati u nekoj vrsti specijaliziranih stanica za koje se uspio vezati. U slučaju koronavirusa, to su stanice dišnog sustava. On se u njima množi “hakirajući” staničnu genetsku uputu i iskorištavajući “mašineriju” za gradnju proteina. To umnožavanje virusa uništava stanice pa zato dolazi do simptoma karakterističnih za dišni sustav: upale grla i kašlja. U prvom načinu širenja, virus se sa zaražene osobe širi na druge ljude samo nakon početka simptoma, u iskašljanim kapljicama.

Takvu je epidemiju najlakše zaustaviti jer oboljeli čovjek više ne napušta dom. Stoga uglavnom zarazi samo svoje ukućane. Također, relativno je lako utvrditi s kime je sve bio u kontaktu nakon početka simptoma pa te ljude staviti u izolaciju. Imali smo sreću da su se i SARS i MERS širili na druge ljude tek nakon početka simptoma bolesti pa smo epidemije uspjeli suzbiti izolacijom oboljelih i svih njihovih kontakata nakon početka simptoma. To je najvažniji razlog zašto SARS i MERS tada nisu ubili nevjerojatan broj ljudi.

Puno teže je epidemiju zaustaviti ako se virus širi s oboljelih na zdrave tijekom razdoblja tzv. inkubacije, koje traje od ulaska virusa u organizam do pojave prvih simptoma. Tada zaražena osoba može prenijeti virus kontaktom na znatno veći broj ljudi u danima prije no što dobije simptome. Takva je, čini se, ova nova pandemija COVID-19. No i tada je barem moguće za svakog novooboljeloga utvrditi od kojeg se već ranije oboljelog zarazio. Naime, oni su se morali negdje susresti pa je moguće ispratiti cijeli lanac kretanja virusa s osobe na osobu.

Zahvaljujući tome, intenzivnim mjerama izolacije svih onih koji su bili izloženi već zaraženima moguće je značajno usporiti širenje virusa. To se radilo u Wuhanu. Zato su karantene opravdane i to je razlog zašto daju dobre rezultate.

Noćna mora za svakog epidemiologa je, međutim, treća mogućnost širenja virusa. U takvoj varijanti pojavljuju se osobe koje se zaraze virusom i prenose ga, ali same nikada ne pokazuju nikakve simptome. Znanstvenici trenutno tragaju za takvim mogućim širiteljima zaraze u ovoj novoj pandemiji COVID-19. Zato se takve osobe povremeno spominju u medijima.

Naime, zbog takvih zaraženih među stanovništvom se počnu pojavljivati slučajevi koje se nikako ne može povezati baš ni s kim od već oboljelih. Kada populacijom kruže ljudi bez simptoma, ali pritom prenose virus na druge, tada je epidemiolozima jako teško bilo što učiniti da bi spriječili širenje među ljudima. Takva epidemija ima mogućnost vremenom se proširiti posvuda, najviše zbog takvih prenosilaca koji ne pokazuju nikakve simptome.

  1. U čemu je nova epidemija COVID-19 različita od prethodnih šest koronavirusa?

Kada se u toliko kompleksnom sustavu kao što je ekosistem Zemlje nešto već dogodilo šest puta, onda nije preveliko iznenađenje da se sada događa i sedmi put. Još jedan koronavirus pokušava se ovih dana udomaćiti u ljudskoj vrsti. U ovom slučaju primarni su rezervoar, najvjerojatnije, opet bili šišmiši jer se genetski slijed ovog novog koronavirusa podudara s onime nađenim u hibernirajućih šišmiša u oko 96%. Ovoga puta, umjesto cibetke, kao prijelazni rezervoar poslužio je neki manji sisavac ili ptica.

Moguće je da se radilo o ljuskavcu jer u jednom od njih pronađen je koronavirus podudaran ovome ljudskom u 99% slijeda, iako ni to nije potpuno sigurno. Podudarnost u slijedu nije jedini važan čimbenik pri skakanju na čovjeka. Važno je i koliko je jedinki u vrsti koja služi kao prijelazni rezervoar zaraženo te koliko često ta vrsta dolazi u doticaj s ljudima. Nekad su ti čimbenici važniji pa mogu premostiti i jaz od 2% ili 3% razlike u genomu, jer ljuskavca je zabranjeno konzumirati – zaštićena je vrsta.

Tako je u kineskoj pokrajini Hubei, u gradu Wuhan koji ima čak 11 milijuna stanovnika, oko riblje tržnice krajem 2019. počeo rasti broj oboljelih s neobičnom i vrlo opasnom upalom pluća. Ubrzo se utvrdilo da se ova bolest vrlo brzo širi. Svaki zaraženi uspijevao je dalje zaraziti čak dvoje do troje ljudi. Takav stupanj infektivnosti vrlo je visok i dovodi do brzog rasta epidemije. Imali smo nesreću da se COVID-19 očito uspijeva širiti i tijekom razdoblja inkubacije, vjerojatno dodirom.

Ta inkubacija prosječno traje oko pet dana, a vrlo je nezgodno kada traje i dulje. No trajanje i do dva tjedna nije neobično, a čini se da su opisani i slučajevi inkubacije od čak četiri tjedna. Čitavo to vrijeme zaraženi može širiti virus prije pojave simptoma. Ako postoje i zaraženi koji ne razvijaju simptome, bit će nam vrlo teško sasvim zauzdati ovu pandemiju dok ne razvijemo cjepivo. Zaključno, infektivnost, tj. sposobnost prelaska sa zaraženih na nezaražene, bitno je veća kod COVID-19 no što je bila kod SARS-a i MERS-a. Ali zato sada već sigurno znamo da je stopa smrtnosti COVID-19 ipak znatno manja no ona kod SARS-a i MERS-a.

  1. Kolika je stopa umiranja među zaraženima epidemijom COVID-19 i zašto je oko nje toliko nejasnoće u medijima?

Najprije, pojasnit ću da u ovom tekstu radi lakšeg praćenja koristim izraz “stopa umiranja” umjesto stručnih pojmova “letalitet” ili “case-fatality rate”, a kako bih je razlikovao od izraza “stopa smrtnosti”, koja bi označavala stručni pojam “mortalitet”. Da bismo odgovorili na ovo prilično komplicirano pitanje treba najprije reći da se u današnje doba na internetu može stalno pratiti registrirani broj zaraženih i broj umrlih.

Kada se registrirani broj zaraženih podijelio s brojem umrlih u početku pandemije, dobivala bi se brojka od oko 2%. Iz toga se, naizgled, moglo zaključiti da je ovaj koronavirus nov i da na njega nitko nema imunost, što znači da će se vremenom proširiti po cijelom svijetu i sve nas zaraziti. Ako ubije 2% svih ljudi, onda nije teško izračunati da će od 7,5 milijardi ljudi umrijeti njih oko 150 milijuna. I teško je ikome tko nije stručnjak iz ovog područja razumjeti kako takav ishod sada uopće spriječiti jer cjepivo protiv ovoga virusa još ne postoji, kao ni lijekovi.

Pitanje stope umiranja među zaraženima bolešću COVID-19 ukazalo je na općenito nerazumijevanje epidemiološke struke u javnosti i medijima. Od samog početka ove pandemije bilo je ljudi koji su tvrdili da je novi koronavirus bolest koja je blaža čak i od gripe, ali i onih koji su vjerovali da je znatno opasniji. Prošlih je dana ovo pitanje napokon zaokupilo pažnju svih svjetskih medija jer je Svjetska zdravstvena organizacija objavila “da je oko 3,4% zaraženih umrlo”. To je medijima i javnosti zvučalo zastrašujuće.

No zatim se javno oglasio i predsjednik SAD-a Donald Trump, koji je rekao kako je broj koji je objavio WHO “pogrešan”. Rekao je da je razgovarao s ljudima koji o tome nešto znaju i da je njegov dojam da je taj broj svakako ispod 1%, ako ne i znatno manji. U svojem gostovanju u emisiji Nedjeljom u 2 iznio sam svoju procjenu stope umiranja od 0,5 do 1%, uz mogućnost da ona bude i manja. Međutim, i Trump i WHO su u pravu, svatko na svoj način, što najbolje pokazuje i koliko je zbog nepoznavanja ove struke mnogima teško pratiti što se zapravo zbiva.

U počecima svake virusne epidemije virus se još uvijek muči skočiti na ljude. Stoga će birati one s oslabljenim imunološkim sustavom, koji će ga teže odbaciti. Zbog toga su prvi pacijenti nerijetko ljudi koji su ili stariji ili već imaju neke bolesti koje ih čine ranjivijima. Oni završavaju u bolnici, gdje u tom trenutku nitko ne sumnja na epidemijski potencijal njihove upale pluća.

Zatim se od njih zaraze drugi bolnički pacijenti, a i poneki zdravstveni djelatnici. Ovi potonji zatim bolest prošire i na ostale pacijente u bolnici – vrlo osjetljive ljude, starije, bolesnike koji se liječe od teških bolesti. Zbog tog razloga je u početku udio umrlih među svim oboljelima od COVID-19 bio jako visok. Tako je počelo u Wuhanu, a potpuno jednako i u Italiji – umirali su zaraženi po bolnicama, pretežno vrlo stari i bolesni ljudi.

U međuvremenu, virus se počeo širiti i među općom, tj. izvanbolničkom populacijom. Zaražavao je mnoge ljude koji su inače zdravi te im se sve bolje prilagođavao. Velik broj tih ljudi mislio je da ima prehladu, gripicu, a možda i težu gripu, koju je preležao kod kuće ili je jednostavno prehodao. S obzirom na to da je u Wuhanu u vrijeme početka epidemije bila i sezona prave gripe, a pročulo se i da se u bolnicama nešto čudno događa i da ljudi masovno umiru, razumije se da su mnogi s koronavirusom ostajali kući i liječili se sami. Malo je tko želio ići u bolnicu testirati se je li gripozan baš zbog koronavirusa, kada je tamo buktjela naizgled vrlo smrtonosna epidemija. Samo oni rijetki koji su se s temperaturom i simptomima borili dulje od osam ili devet dana tražili su pomoć u bolnicama Wuhana.

U Kini tipično ne postoji primarna zdravstvena zaštita i obiteljska medicina kakvu mi poznajemo, nego u njihovim golemim gradovima postoje goleme bolnice gdje se oboljeli javljaju izravno. Zato je stopa umiranja među oboljelima u bolnicama u Wuhanu u početku epidemije bila zastrašujuće visoka.

  1. Je li obolijevanje najugroženijih u bolnicama Wuhana u početku epidemije jedini razlog visoke početne stope umiranja od COVID-19?

Nije. Epidemija je u početku izgledala još i opasnija jer je stvorila velik pritisak na bolničke jedinice intenzivne skrbi, koje su ovu zarazu dočekale nepripremljene. Zbog toga svi teško oboljeli nisu mogli dobiti intenzivnu skrb. To je dodatno povisilo stopu smrtnosti u početku epidemije. Zato su Kinezi i krenuli graditi nove bolnice – kako bi imali dovoljan kapacitet za pružanje intenzivne skrbi te odmakli sve zaražene bolešću COVID-19 od ostalih teško bolesnih zbog drugih bolesti, koji su najrizičniji da umru ako se zaraze.

Temeljem ovih navoda, treba shvatiti da je ukupni broj zaraženih od bolesti COVID-19 u Wuhanu bio puno veći no što zdravstvene statistike potvrđeno zaraženih to pokazuju. Naime, potvrđeno zaraženi su samo oni oboljeli od koronavirusa koji su na kraju morali doći u bolnicu i ondje su bili testirani na novi virus. Oni ni po čemu nisu reprezentativni za sve zaražene novim koronavirusom u Wuhanu.

Njihove stope smrtnosti ne može se, dakle, preslikati čak ni na populaciju ukupno zaraženih od koronavirusa u Wuhanu, a kamoli na cjelokupnu populaciju Wuhana – tj. na sve zaražene i nezaražene. Zato je potpuno pogrešno gledati na internetu broj potvrđeno zaraženih i broj umrlih pa dijeliti broj umrlih s brojem potvrđeno zaraženih i izvlačiti iz toga ikakve zaključke.

  1. Zašto brojke o broju zaraženih i umrlih na internetu, koje se neprekidno dopunjuju, stvaraju pogrešan dojam o stopi umiranja od COVID-19?

Ako se umrle podijeli s potvrđenim brojem zaraženih, tada su za računanje stvarne stope umiranja potpuno pogrešni i brojnik i nazivnik. Čak i smrti u brojniku su pogrešne jer ako pratimo potvrđeno zaražene i umrle u realnom vremenu, tj. dan po dan, razumije se da jako puno zaraženih još uopće nije imalo šansu ozdraviti ili pak umrijeti. Ljudi na intenzivnoj njezi umirat će još danima, tjednima, možda i mjesecima, pa će se zato broj umrlih u brojniku vremenom povećavati. Time će neki budući broj registriranih smrti, kao brojnik, sve više odgovarati trenutnom broju registriranih zaraženih, kao nazivniku. Stopa smrtnosti “umrli kroz potvrđeno zaraženi” neće onda više biti 2% ili 3%, nego može vremenom rasti, možda i na 6% ili 7%.

Zbog toga reći da je “3% ili 4% do sada potvrđeno zaraženih umrlo” zapravo nije pogrešno samo po sebi, a to je Svjetska zdravstvena organizacija i učinila. Ali ono što je propustila jest objasniti da je ta stopa smrtnosti među potvrđeno zaraženima sasvim nereprezentativna za stopu smrtnosti među ukupno zaraženima, koja je znatno manja. Ne bi me, kao epidemiologa, iznenadilo da je i do desetak puta manja, možda i više. To bi COVID-19 moglo u konačnici učiniti manje smrtonosnom i opasnom bolešću čak i od obične gripe.

  1. Može li se biti siguran u to da je ukupni broj zaraženih baš toliko veći od broja registriranih zaraženih, ima li ikakvih dokaza za to?

S obzirom na to da je virus nov i nepoznat, ovo je ključno pitanje. Nažalost, mora se dopustiti i mogućnost da je ovaj virus sasvim drugačiji od već poznatih. Možda je stopa umrlih među potvrđeno zaraženima samo 3 do 5 puta manja od stope umrlih među ukupno zaraženima, a ne deset ili trideset puta manja. Jedino sigurno jest da broj potvrđeno zaraženih sigurno nije bio sasvim jednak broju ukupno zaraženih u Wuhanu. Trenutne ukupne svjetske brojke za COVID-19 su i dalje u velikoj većini određene onime što se događalo u Wuhanu u početku epidemije jer oko dvije trećine slučajeva u svijetu čak i na današnji dan još uvijek potječe iz Wuhana.

Zato sam u emisiji Nedjeljom u 2 već bio objasnio da nam stopa smrtnosti među potvrđeno zaraženima nije toliko važna, jer radi se o podskupu najtežih pacijenata. Trebalo bi znati stopu smrtnosti među ukupno zaraženima. Nju, međutim, nitko trenutno ne može znati jer bi za to trebalo provesti testiranje među nasumično izabranih barem 100.000 stanovnika Wuhana pa onda otkriti prisutnost protutijela protiv koronavirusa. Prema tome bismo znali koliki udio ljudi ga je prebolio a da se nikada nije javio liječniku. Te studije do sada nitko nije proveo jer je zdravstveni sustav bio preokupiran dijagnozom koronavirusa po bolnicama i mučio se čak i s time. Sada je poznato da tijekom nekih dana epidemije, dok se razbuktavala, nije bilo dovoljno testova za sve koji su se javljali sa simptomima.

Ipak, počinju se pojavljivati i prvi dodatni dokazi. Prvi od njih je izvještaj međunarodne komisije stručnjaka koja je posjetila Kinu. Oni su zaključili da je, kada se pogledaju baš svi slučajevi diljem Kine koji su zabilježeni nakon 1. veljače, kada se značajno popravila i proširila identifikacija svih zaraženih, a bolnice se bolje pripremile na epidemiju, stopa smrtnosti svih slučajeva koji su došli pod zdravstveni nadzor i bili testirani pala na 0,7%.

Za sve one skeptične prema podacima iz Kine, dočekali smo i izvještaje iz Južne Koreje. U toj su zemlji vlasti doista učinile sve da agresivno testiraju ljude, traže sve zaražene i izoliraju ih te liječe. U njihovim dosadašnjim analizama, stopa umiranja svih otkrivenih zaraženih bila je malo iznad 0,6%. Obje bi ove brojke mogle i ponešto narasti, ali ne znatno, kada se u njih uključe još i oni koji bi vremenom mogli umrijeti, a trenutno su uračunati u zaražene, ali uz ovako nisku stopu umiranja njih neće biti više toliko puno. Vjerojatnije je da je i dalje dosta zaraženih ostalo nedijagnosticirano te je stopa čak i manja.

Još jedan zanimljiv nedavni novi izvor je studija više od 1000 pacijenata s COVID-19 ispraćenih do kraja bolesti, prikupljenih iz preko 500 kineskih bolnica, objavljena u vrhunskom znanstvenom časopisu. Ona je pokazala njihovu stopu smrtnosti od 1,4%. Međutim, tu se ponovno nije radilo o svim zaraženima, nego onima koji su zatražili bolničko liječenje, pa bi stoga trebala ipak biti barem dva do tri puta manja među svima zaraženima.

Tako, čini se da podaci iz vrlo različitih i sve pouzdanijih izvora počinju konvergirati prema vrijednostima koje sam predvidio u emisiji Nedjeljom u 2 prije tjedan dana, tj. 0,5% do 1%. Zbog svega navedenog, predsjednik SAD-a Donald Trump najvjerojatnije ima pravo kada kaže da je taj broj svakako manji od 1%, a vjeruje da bi mogao biti i puno manji od 1%. Sve što znamo o epidemiologiji i prethodnim pandemijama ulijeva nam nadu da bi moglo biti tako.

  1. Mogu li se doista svi u nekoj zemlji zaraziti koronavirusom? Ako mogu, bi li tada stopa umiranja od 0,5% ili 1% bila primjenjiva na cijelo stanovništvo?

Virus neće uspjeti zaraziti baš svakog u Hrvatskoj, zbog niza razloga. Na prvoj liniji obrane trenutno stoje protuepidemijske mjere. Testiraju se svi koji bi mogli biti zaraženi, a zatim se provodi izolacija oboljelih od COVID-19 i svih njihovih kontakata. Te mjere značajno usporavaju i onemogućuju širenje virusa u Hrvatskoj i kupuju nam vrijeme. Iznimno je važno da broj oboljelih ne raste prebrzo, kako bi djelatnicima našeg zdravstvenog sustava omogućili da zbrinjavaju i pruže kvalitetnu njegu svim oboljelima, a prema potrebi i intenzivnu skrb. Kada ovih mjera ne bi bilo, došlo bi do eksponencijalnog rasta broja zaraženih, što bi ubrzo postalo neizdrživo za zdravstveni sustav. Zatim, od potpunog zaražavanja donekle nas štiti i naša zemljopisna raštrkanost, tj. život ljudi i u mnogim manjim mjestima i naseljima. U velik broj njih vjerojatno nikada neće ni ući nitko zaražen.

Nadalje, kako se ljudi budu zaražavali i ozdravljivali, trebali bi stjecati imunitet na virus. Zbog toga će virusu ostajati sve manji broj ljudi na koje može skočiti. U nekom trenutku, broj novih osoba koje će svaki zaraženi moći dalje zaraziti smanjit će se na prosjek koji će biti manji od jedan. Time će epidemija samu sebe ograničiti i zaustaviti. To i jest razlog zašto cijepimo – kako bismo onemogućili virusu, ako i zarazi nekog necijepljenog, brojne opcije daljnjeg širenja. Naime, ljudi će već imati imunitet na virus i odbacit će ga, pokuša li virus ući u njih. Mnogi procesi u prirodi su samoograničavajući na sličan način – i šumski požari, i padovi burzi, i epidemije.

Nadalje, u emisiji Nedjeljom u 2 objasnio sam i zašto se konačno utvrđena stopa umiranja među svim zaraženima ne bi trebala izravno preslikavati na cjelokupno stanovništvo neke države, kako bi se procijenio moguć broj žrtava. Prvi razlog je što virus zahvaća pretežno stariji dio stanovništva. Zato se ta utvrđena stopa umiranja među svim zaraženima može projicirati tek na stariji dio stanovništva, ali ne i na mlade i djecu. Mladi i djeca obolijevaju rijetko, a njihove su stope umiranja znatno manje. To dodatno pridonosi smanjenju potencijala virusa da dovede do vrlo velikog broja žrtava od COVID-19.“

Izvor: Index

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA