Good bye autu, hello gradskom prevozu!

Razvod od automobila ne dovodi do pretjerane traume, jer je on kao statusni simbol svoje već odslužio. Posebno u gradovima. To potvrđuju i aktuelne studije, koje pokazuju da u Beču ima više vlasnika godišnjih karata za javni prevoz nego privatnih vozila.

(STORY: ALEXANDRA LAUBNER , FOTOS: MICHAEL MAZOHL )

Pokaži mi svoj auto i reći ću ti ko si. Ovu mudrost iz devedesetih godina polako prekriva prašina i iz godine u godinu sve više napušta popularnost. Nova mantra urbanog prostora glasi „Good bye autu, hello javnom prevozu!“ Nije posebno važno da li je nastala zbog povoljne cijene karte ili zbog uvjerenosti korisnika da je tako bolje. U prošlosti bi većina poznanika u nevjerici vrtjela glavom kada bi na postavljeno pitanje: „A koji auto ti voziš?“ neko odgovorio da je prešao na javni prevoz, i po kratkom postupku bi ga proglasila radikalnim zaštitnikom čovjekove okoline, sirotim luzerom ili čudakom, dok je u današnje vrijeme odvajanje od auta postalo trend.

I Nina Romana Mair je nakon preseljenja iz Mödlinga u Beč svom autu rekla „good bye“. „Kada sam prije dvije godine prešla u Beč, nije mi dugo trebalo da odlučim da prodam svoj auto. Preči nam je bio bolji stan nego trošenje novca na auto“, priča nam gospođa Mair. Prelazak na javni prevoz u gradu ne predstavlja nikakav problem. „Ne moram tražiti mjesto za parkiranje niti čekati u saobraćajnoj gužvi.“ Nina Romana Mair svakodnevno koristi sredstva javnog prevoza. „Ako mi nije do toga, vozim bicikl ili idem pješice.“ Ukoliko se ipak ponekad zaželi auta, gospođa Mair ga lako može naći na nekom od stajališta za zajedničko korištenje putničkih vozila/Carsharing Standort. A šta Nina obično radi dok se vozi javnim prevozom? Smije se. „Gledam Snapchat stories i slušam muziku, što za mene predstavlja apsolutne highlights“, otkriva nam u razgovoru. Nina Romana Mair vrijeme u prevozu koristi da se oslobodi misli o poslovnim terminima i malo opusti.

Broj vlasnika godišnjih karata po prvi put veći od broja vlasnika automobila

U Beču trenutno stanuje više ljudi koji imaju godišnju kartu za javni prevoz od vlasnika registrovanih putničkih vozila. Rezultat je, doduše, dosta tijesan, ali ipak postoji značajna razlika između 715.000 Bečlija s kartama javnog prevoza i 683.000 vlasnika putničkih automobila. 2007. je situacija bila sasvim drugačija: 620.000 automobila nasuprot 380.000 ljubitelja gradskog prevoza. Trend se počeo mijenjati 2012. kada je promijenjena tarifa, tako da je cijena godišnje karte spuštena s 449 na samo 365 eura. To znači da se sva sredstva javnog gradskog prevoza mogu koristiti non-stop za samo jedan euro po danu. To, međutim, nije sve, jer se i mreža linija stalno proširuje. Brojevi govore za sebe. Sredinom jula u Beču je postignut novi rekord, jer je čak 715.000 građana putovalo sa svojom godišnjom kartom. 2015. usluge gradskog prevoza je koristilo ukupno 939,1 milion ljudi.

Rekorderi u korištenju prevoza stanuju u centru

Analiza Saobraćajnog kluba Austrije (VCÖ) pokazuje velike razlike kada se radi o mobilnosti građana: U svim gradskim opštinama danas postoji manji broj automobila na 1.000 stanovnika nego što je to bio slučaj prije deset godina. Analiza koja se zasniva na podacima Austrijskog zavoda za statistiku dolazi do zaključka da je ove godine u čak 16 opština došlo do smanjenja broja privatnih vozila. Njihov broj na hiljadu stanovnika je u svim dijelovima grada niži nego prije deset godina, dok je najveće smanjenje zabilježeno u 9. becirku, gdje iznosi 18 posto. A u kom je becirku uopšte najmanje automobila? Otkrićemo vam i tu tajnu: u Rudolfsheim-Fünfhausu (15.) na 1.000 stanovnika dolazi samo 280 vozila, a slijede Margareten (5.) i Brigittenau (20.) sa po 294 četverotočkaša na 1.000 ljudi. Najviše vlasnika putničkih automobila stanuje u  Liesingu (23.), gdje 1.000 stanovnika ima 491 privatno vozilo. 

VCÖ je ustanovio da gradski prevoz najviše koriste stanovnici centra grada, koji u svom svakodnevnom životu najčešće odustaju od upotrebe automobila. Rekorderi u pješačenju žive u trećem becirku, dok je u osmom i devetom najveći broj biciklista. Varate se, međutim, ako mislite da ljudi najradije voze bicikl, idu pješice ili koriste javni prevoz u opštinama male površine, jer su i stanovnici 21. i 22. becirka već uveliko postali mobilni na ekološki prihvatljiv način. Tamo čak 62 posto Bečlija svoje svakodnevne rute prelazi pješice ili biciklom.

Brzo kroz grad

Marco di Salvo, suosnivač agencije i studija za dizajn „We Are Brian“, svoje putničko vozilo je prodao još prije deset godina „jer je u gradu naporno voziti se autom.“„Duže se putuje i  čeka se u gužvi, tako da je bolje sve obavljati biciklom ili sredstvima javnog prevoza.“ Pošto je, dakle, frustracija u to vrijeme bila sve veća, di Salvo je svom autu rekao zbogom. „Mnogo vozim bicikl, a zimi koristim javni prevoz. Ponekad se, međutim, zaželim i auta, i tada koristim usluge raznih ponuđača car sharing-a“. Da li će Marco di Salvo ikada ponovo sebi kupiti auto zavisi od toga gdje će u budućnosti stanovati. „Ako se odselim iz grada, to ću morati da učinim.“ Za sada i dalje koristi bicikl i javni prevoz. „Nema stresa, svuda se brzo stiže, čovjek ne mora brinuti ni o čemu, niti čekati u saobraćajnoj gužvi. U svakom slučaju brže se krećem po gradu.“ Di Salvu ne ide u glavu „kako se ljudi mogu žaliti na bečki javni prevoz“. I Fatma Ergün već devet godina živi bez automobila. „Prije sam poslovno povremeno putovala u Donju Austriju. Od kada sam se, međutim, zaposlila u jednom salonu u Beču, auto mi je postao opterećenje i sa finansijske tačke gledišta“, priča nam 39-godišnja frizerka. „Auto mi je trebalo najviše dva puta mjesečno, tako da često nisam više znala ni gdje sam ga parkirala, pa sam se morala pomučiti da ga nađem“, kaže Fatma Ergün. Da li je bilo teško navići se na promjenu? „Ne. Na početku sam mislila da bez auta ništa ne funkcioniše. Ali do danas se ni na trenutak nisam pokajala“, tvrdi Fatma Ergün, koja uglavnom koristi javni prevoz. „Kada imam vremena, tu i tamo idem i pješice.“ A šta je sa carsharingom? „Ne, hvala. U Beču je vožnja autom za mene stres. Kada bih vozila, teško bih svoju jutarnju kafu mogla da pijem na putu za posao, kao što to sada radim u tramvaju.“

Weitere Beiträge Mehr vom Autor

Hinterlasse eine Antwort